
Posle Drugog svetskog rata, Berlin je podeljen na 4 okupacione zone. Istočna zona, koju je kontrolisao SSSR, postala je prestonica Nemačke Demokratske Republike. Odsustvo granice između zona dovelo je do masovnog egzodusa građana iz Istočnog Berlina u SRN, što je stvorilo napetost i pogoršalo odnose između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država, te je tako u avgustu 1961. godine počela izgradnja Berlinskog zida radi „zaštite od zapadne agresije“. Izgradnja i preuređenje Zida nastavljeno je do 1975. godine. Sastojao se od 45.000 betonskih blokova dimenzija 3,6 x 1,5 m. Duž zida, dugačkog 155 kilometara, podignuto je 239 osmatračnica i 57 bunkera. Vojnicima je naređeno da pucaju na svaki pokušaj bekstva. Berlinski zid je postao najpoznatiji simbol Hladnog rata. Više od 200 građana NDR-a je poginulo pokušavajući da pređu zid. Nije slučajno što se ironično naziva „Zid srama“. Nakon političkih promena 1989. godine, zid je uništen. Njegovi delovi u centru grada su sačuvani i pretvoreni su u neku vrstu muzeja na otvorenom.